Momak koji mi je dovezao
crvenu vrbu za zimski ogrev
bio je vrlo glagoljiv.
Dok je istovarao debele cepanice
rekao mi je da je iz obližnjeg mesta
blizu manastira u kome se dešavaju
čuda.
Pitao me je da li sam bio u tom manastiru.
Priznadoh da nisam.
I još: da li si bio u ratu.
Rekoh da nikad nisam pucao na drugog čoveka.
Drva su bila mokra.
Država vratila šume crkvi
kaže i sad to sečemo
a staro je više od sedamdeset
godina, još dodaje:
Kod nas su svi četnici.
Bili na Vukovaru.
Mnogi se vratili kao invalidi.
Bolje je što nisi pucao.
Otišao je.
Sutradan milion divljih pčela
osica i zolja oblepilo je uredno
naslagane cepanice
iz stare manastirske šume.
Ne znam šta su nalazile u njima.
Nisam ekspert za svete tajne.
Samo želim da spremno čekam
ono što će doći
a ne znam koji rat
koja zimska nepogoda
i najzad koja krivica
koja bol
jer svaki preživeli
stiče pravo na to.
Нема коментара:
Постави коментар